Zagrebački zoološki vrt od svojih je početaka odražavao modernizacijske i urbanizacijske impulse grada. Otvoren 1925. godine kao periferijska inačica egzotičnih sadržaja zapadnoeuropskih metropola (prvi stanovnici bile su tek tri lisice i dvije sove), sredinom stoljeća izrastao je u ambicioznu velegradsku instituciju regionalnog dosega. No, u 1990-im godinama, s transformacijama lokalnog ekonomskog i političkog pejzaža, ali i globalnim pomacima u svijesti o držanju divljih životinja u zatočeništvu, trebalo je naći odgovor na pitanje: kako se rekonstrukcijom zastarjele infrastrukture prilagoditi novim standardima u prezentaciji divljih životinja, a istovremeno očuvati identitetski važan ambijent te osigurati financijsku održivost uslijed sve neizvjesnijeg javnog financiranja u gradu ekonomski okrenutom turizmu, a razvojno fondovima Europske unije?